ČErnobil: povijest nuklearne nesreće i zdravstveni utjecaj

26. travnja 1986. u 1:23, stvari u Černobilu, sićušni gradić u sovjetskom krajoliku, jako su pogriješili. Danas je ime "Černobil" teško, jedina riječ koja znači "nuklearnu katastrofu" ljudima širom svijeta. Černobil je zapravo bio najgora nuklearna nesreća u povijesti. Iako je nesreća reaktora Fukushima u ožujku 2011. godine ocijenjena kao "ozbiljna" od Černobila od strane nuklearnih vlasti, smatralo se da je oslobađanje zračenja u Japanu bilo daleko manje nego u Černobilu, a pad imala manje utjecaja na druge regije. Ipak, možda će biti godina prije nego što saznamo hoće li Černobil nastaviti držati sumnjivu razliku kao najgore nuklearne katastrofe na svijetu.

U svakom slučaju, Černobil je bio od posebnog interesa za liječnike i pacijente štitnjače, jer je jedan od radioizotopa koji su pušteni tijekom nesreća nuklearnog reaktora – uključujući katastrofu u Černobilu – jod 131, također poznat kao radioaktivni jod ili radioaktivni jod.

Jod 131 ima poluživot od osam dana, što znači da se polovica raspršuje svakih osam dana. Ovaj prilično dugi poluživot (kada ga uspoređete s nekim radioizotopima koji imaju poluživot sekunde ili minuta) znači da radioaktivni jod može brzo doći do opskrbe ljudskom hranom kontaminiranjem biljaka, životinja i vode, a prije značajna količina zračenja raspada i raspršuje. Jednom progutano, radioaktivni jod koncentrira gotovo isključivo u štitnjači, gdje zračenje može uzrokovati uništavanje žlijezde ili djeluje kao dugoročni okidač za razvoj raka štitnjače i drugih problema s štitnjačom.

Mala djeca i fetusi, koji su razvili i brzo rastuće štitne žlijezde, najčešće su izloženi radioaktivnom jodu, a učinci izloženosti također se brže pokazuju u djece u usporedbi s odraslim osobama. Djeca su također glavni potrošači mlijeka, a kada krave jedu radioaktivnu jodnu kontaminiranu travu, jod se snažno koncentrira u mlijeku, a potrošnja mlijeka je ključni put izloženosti radioaktivnom jodu.

Važno je razmotriti povijest iza černobilske krize i zdravstveni utjecaj krize, ne samo na zdravlje štitnjače, već i na druge zdravstvene učinke.

Neke černobilske geografije i političke povijesti

Mali grad Černobil nalazi se u pokrajini – poznatoj kao "Oblast" – u Kijevu okrugu u Ukrajini. Godine 1986. Ukrajina je bila stanje onoga što je još uvijek bio Sovjetski Savez. Černobil se nalazi 110 milja od Kijeva, 22 milja od granice Ukrajine s Gomelovom oblasti Bjelorusije, i blizu Bryanskove oblasti Rusije. Černobilska regija bila je prvenstveno područje naseljeno malim gradskim poljoprivrednicima.

Nuklearna elektrana, izvorno izgrađena u sklopu programa nuklearnog oružja Sovjetskog Saveza, bila je smještena dvije milje izvan glavnog dijela samog Černobila. Reaktor se nalazio na spoju dviju rijeka, Pripjat i Uzh, u blizini rezervoara Kijeva, koji je omogućavao obilnu količinu vode za hlađenje. S vremenom je postrojenje pretvoreno u uporabu kao civilna elektrana.

Službena sovjetska politika bila je minimizirati diseminaciju informacija ili raspravu o problemima vezanim za izgradnju, održavanje i postupke u nuklearnim postrojenjima. Sada znamo da je, kao rezultat ovog uskogrudnog razmišljanja, u cijelom bivšem Sovjetskom Savezu bilo minimalno treniranje, vježbe za katastrofe i spremnost za nuklearne nesreće, a Černobil nije bio iznimka. Σ Sovjetski je savez također djelovao pod političkim sustavom koji je Moskvu ostavio s golemom moći nad svojim različitim republikama i regijama, pa je černobilska regija, kao dio Ukrajine, bila pod političkom vladavinom odluka tisućama milja udaljenom u Moskvi.

Kao posljedica toga, kada je nuklearnu katastrofu pogodio Černobil, nisu samo bili zaposlenici postrojenja, tako i stanovnici regije nespremni da odgovarajuće reagiraju na nuklearnu nesreću, ali je odgovor bio zaustavljen, budući da su lokalni dužnosnici čekali smjer iz Moskve. Zabilježeno je da čak i kad su zračenja istjecala iz režima, a djeca su bila poslana u školu, održana je otvorena svadba, održana je nogometna utakmica, a lokalni su stanovnici išli u ribolov u rudarskim bazenima nuklearne elektrane.

Prema izvješćima Ujedinjenih naroda (1), bilo je to zapravo dva puna dana – nakon što je jedan reaktor već bio podignut, a drugi je zapaljen – prije nego što je Moskva čak priznao da se "nešto" dogodilo u Černobilu, a manje otkrilo veličina katastrofe.

Što se dogodilo u Černobilu?

Međunarodna agencija za atomsku energiju opisao je ono što je dogodilo da uzrokuje nuklearnu katastrofu u Černobilu. Navodno, dok su radnici provodili test Reaktora Četvrti, ogromni udar snage pogodio je tvornicu u Černobilu, što je rezultiralo eksplozijom i požarom, što je u atmosferu oslobodilo ogromno zračenje zračenja. Dizajn černobilskih reaktora je smatran zastarjelim, a nije imao konstrukciju za zaštitu radi zaštite okolnog područja od propuštenog zračenja. Eksplozija reaktora Four oslobađa više od 100 različitih radioaktivnih elemenata u okoliš.

Dva su radnika u pogonu odmah ubijena. Mnogi od prvih ispitanika navodno su umrli vrlo brzo nakon što su reagirali na nesreću, a najviše u roku od tri mjeseca od početne eksplozije. Piloti helikoptera koji su radili na mjestu u ranim danima završili su zrakoplovom u Moskvu za liječenje u roku od nekoliko dana i tjedana pomažući u sprečavanju nesreće.

U najranijim danima, otprilike 49.000 neposrednih stanovnika evakuirano je s tog područja, ali im je rečeno da će biti raseljeni samo dva do tri dana.

Sljedećih je tjedana došlo do većeg broja eksplozija, ali su rizici za regiju odbijeni ili minimizirani. Sovjetski dužnosnici nisu ni priznavali neke od naknadnih eksplozija u tvornici, te su uvjeravali javnost da se situacija potpuno stabilizira i da su radioaktivne razine na tom području bile normalne.

Do svibnja 1986., mjesec dana nakon katastrofe, preseljeno je više od 116.000 ljudi u okolnom području od 18 milja. U nadolazećim godinama, broj ljudi koji su konačno raseljeni procjenjuje se na približno 230.000, navodi se u priopćenju američke Nuklearne Regulatorne komisije.

Sad znamo da je mnogo šire geografsko područje stvarno bilo izloženo zračenju iz Černobila.

U izvješću iz GreenPeacea iz 2006. godine pod nazivom

Černobilska katastrofa: Posljedice na ljudsko zdravlje

, međunarodni panel znanstvenika, mnogi izvrsni stručnjaci u svojim poljima i drugi koji su bili dugogodišnji istraživači koji su pratili Černobil od 1986., komentiraju: Ovaj doista globalni događaj imao je najveći utjecaj na tri susjedne bivše sovjetske republike, naime sada nezavisne zemlje Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. Utjecaji se, međutim, proširili daleko šire. Više od polovice cezija-137 emitiranih kao posljedica eksplozije u atmosferi se provodilo u druge europske zemlje. Najmanje četrnaest drugih zemalja u Europi (Austrija, Švedska, Finska, Norveška, Slovenija, Poljska, Rumunjska, Mađarska, Švicarska, Češka, Italija, Bugarska, Republika Moldavija i Grčka) zaražene su razinama zračenja iznad granice određene područja kao "kontaminirana". Niže, ali ipak su znatne količine radioaktivnosti povezane s nesrećom u Černobilu otkrivene diljem europskog kontinenta, od Skandinavije do Mediterana i Azije. (2)Na samom Černobilu, timovi koji su bili nazvani "likvidatori" bili su dovedeni kako bi pomogli da sadrže zračenje, uklone ostatke i naposljetku, kako bi pomogli u izgradnji divovske betonske strukture – tzv. "Sarkofag" za zatvaranje reaktora. Tim od 250.000 građevinskih radnika, za koje se svi tvrde da su u nekoliko mjeseci bili izloženi doživotnoj granici radijacije, sudjelovali su u onome što se smatra najvećim inženjerskim projektom u povijesti, a do kraja 1986. godine, černobilski reaktor u sarkofagu.

Zdravstveni učinci Černobila

Koliko je ljudi pretrpjelo zdravstvene posljedice iz Černobila? U stvari, prilično je teško kvantificirati opseg štete ljudskom zdravlju i okolišu. Informacije variraju, ovisno o tome dolazi li od sovjetske vlade u vrijeme nesreće, sadašnjih vlada, međunarodnih agencija ili nezavisnih skupina.

Prema izvješću Ujedinjenih naroda:

Od žrtava iz Černobila, 35 osoba proglašeno je kao "ozbiljno stanje", a šest je umrlo. Cestarina je porasla do 31 do ljeta 1986., a tamo je ostala. Nijedna od mnogih službeno potvrđenih izravnih žrtava Černobila nikada nije bila dodana na popis: njihova smrt pripisana je drugim uzrocima. (3)

Američko nuklearno regulatorno povjerenstvo izvijestilo je da studije pokazuju da stanovnici regije nisu primali doze zračenja veće od normalne, te da nije otkrivena povećana stopa raka. Oni su izvijestili da samo djeca pokazuju povećanje raka štitnjače – dodatnih 4000 slučajeva – i da je 99% tih slučajeva "izliječeno". (4)

Obje službene račune izgledaju podcjenjivan. Slučaj u pitanju je izvješće UN-ovog Znanstvenog odbora o učincima atomskog zračenja (UNSCEAR), u kojemu je navedeno da je od 2005. godine više od 6.000 ruskih, ukrajinskih i bjeloruskih građana dijagnosticirano karcinom štitnjače (5). slučaj, potreba za uklanjanjem dječje štitne žlijezde zbog raka teško se može vidjeti kao "lijek" u smislu riječi. Černobilske su djeca i dalje će biti zalužene zdravstvenim problemima zbog "liječenja" štitnjače tijekom cijelog života, a neki stručnjaci smatraju da genetski učinci mogu nastaviti u sljedećoj generaciji. Od Sveučilišta Harvard, studija objavljena u

Environmental Perspectives

gledala je učestalost raka štitnjače iz radioaktivnog joda 131 u preko 12.000 Ukrajinaca preko 18 godina, koji su bili izloženi zračenju tijekom Černobila. Stanovništvo je pregledano do četiri puta između 1998. i 2008., a istraživači su otkrili sljedeće:

Došlo je do povećanog rizika od raka štitnjače 20 godina nakon početnog izlaganja. Ovaj rizik nije bio jedinstven za cijelu grupu i čini se da je najviše ovisna o geografskoj udaljenosti od biljke u vrijeme izlaganja. Povećani rizik od raka štitnjače bio je u prosjeku 1,91 puta veći za svaki dodatni sivo izlaganja zračenju. (Sivo je jednako apsorpciji jednog joule ionizirajućeg zračenja po jedan kilogram tkiva).Nema dokaza koji ukazuju na to da se time povećava rizik od raka za one koji su živjeli na području u vrijeme nesreće s vremenom.

Izvješće je također izjavilo: "Prethodne studije preživjelih s atomske bombe pokazale su da čak 30 godina nakon početnog ozračivanja postoji povećana opasnost od raka i ne smanjuju se značajno sve do ovog trenutka". (6)
1989. godine
Time Magazine

prenosi priču o neprestanom pokrivenju oko Černobila, osobito s obzirom na djecu koja su ostala na tom području i koja su bila izložena zračenju tijekom duljeg vremenskog razdoblja. Priča navodi razne bivše političare i znanstvenike koji su optužili sovjetsku vladu da umanjuje razinu izloženosti – vjeruju da je to zapravo 20 puta veća od prijavljenih – kao i raspored evakuacije onih koji su u izravnom putu radioaktivnog plume.

Rekao je jedan dužnosnik, "evakuacija djece završena je samo 7. lipnja. Nije čudo da u našem okrugu postoji toliko bolesna djeca, posebice one s hiperplazijom štitnjače." Priča je zapazila da su ova i ostali poremećaji povezani sa zračenjem, poput leukemije, navodno pogrešno prijavljeni kao više nevinih uvjeta sondiranja. (7) Zagovornici GreenPeacea imaju mnogo manje optimističan pogled. U izvješću o katastrofama u Černobilu 2006. godine, oni su detaljno opisali mnogo širu razinu uništavanja, otkrivajući da dok službeno izvješće navodi da je u Bjelorusiji, Ukrajini i Rusiji od nesreće umrlo oko 4.000 ljudi više od prosjeka, identificirali su stručnjaci uključeni u sastavljanje izvješća o GreenPeaceu najmanje 200.000 smrti izvan norme za istu populaciju. Izvješće GreenPeace također je istaknulo da:

Među bjeloruskim likvidatorima – ljudima koji su pomogli očistiti nesreću – incidencije bubrega, mokraćnog mjehura i raka štitnjače su značajno viši za razdoblje od 1993. do 2003., nasuprot usporedivoj referenci skupina. Leukemija je bila značajno veća kod likvidatora iz Ukrajine, kod odraslih u Bjelorusiji i kod djece na najkontamtiranijim područjima Rusije i Ukrajine.

Među likvornicima općenito, oko 88% je pokazalo dokaze kromosomske promjene u njihovim bijelim krvnim stanicama.

Od 1995. nadalje eksplozija raka želuca, pluća, grudi, rektuma, debelog crijeva, štitnjače, koštane srži i limfnog sustava također je otkrivena na jugozapadnim područjima regije. U regiji Tula, neuobičajeno visoke stope raka kostiju i raka središnjeg živčanog sustava otkrivene su kod djece u razdoblju od 1990. do 1994. godine.

Došlo je do opsežne izloženosti dišnih sustava radioaktivnim materijalima koji su pušteni u plinskom obliku tijekom nesreće u Černobilu. Statistika ukrajinskog Ministarstva zdravstva dokumentirala je porast kroničnog bronhitisa i emfizema s oko 300 na 10000 stanovnika u 1990. godini na preko 500 na 10000 u odrasloj i adolescentnoj populaciji u 2004. U istom razdoblju gotovo je udvostručen morbid bronhijalne astme, dosežući 55,4 slučajeva na 10.000 populacija.

Od 1988. do 1999. godine rana ateroskleroza i koronarna bolest srca postala su 10 do 15 puta češća u evakuiranima iz 18 milja oko Černobila i onih koji žive u zagađenim područjima u usporedbi s općom populacijom.
Bolest endokrinog sustava, poremećaj prehrane, metabolička bolest i poremećaji imuniteta bili su više nego dvostruko češći među evakuiranima iz zone od 18 milja i onima koji su bili na kontaminiranim teritorijama, u usporedbi s čitavom bjeloruskom populacijom.
U Rusiji na teritorijalnim područjima u Černobilu došlo je do povišenog povišenog smanjenja imuniteta. Konkretno, vidjeli su se smanjeni broj bijelih krvnih stanica, uz smanjenu aktivnost T limfocita i stanica ubojica, te veću učestalost bolesti poput trombocitopenije i anemije.

Studija broja ukrajinskih stanovnika prije i poslije nesreće u Černobilu otkrila je šesterostruko povećanje učestalosti kromosomskih promjena uzrokovanih zračenjem, fenomen koji se čini da se prenosi i svojoj djeci. Kromosomske aberacije za koje se sumnja da se mogu pripisati Černobilu zabilježene su tako daleko kao Austrija, Njemačka i Norveška.
Čak i relativno niske razine zračenja mogu dovesti do neke razine oštećenja centralnog i perifernog živčanog sustava. Teško je procijeniti potpunu količinu neuroloških oštećenja od černobilskog zračenja, ali likvidatori iz Rusije, izvijestili su neurološke bolesti kao drugu najčešću post-Černobilovu bolest. Neurološki i psihijatrijski poremećaji među odraslima u područjima Bjelorusije zaraženoj zračenjem bili su također znatno češći od onih iz ne-pogođenih područja (31,2% u usporedbi s 18,0%). □ Greenpeace nije jedina grupa zabrinuta zbog zdravstvenih posljedica Černobila.

U članku objavljenom u časopisu "Perspektive zdravlja okoliša", znanstvenici iz Moskve dali su dokaze koji pokazuju da nuklearna ispuštanja potencijalno iznose čak 26 puta više nego što je objavljeno. Prema moskovskim znanstvenicima, samo 10 do 15% radioaktivnih materijala zapravo je bilo lijevo da se zapečaćeno u sarkofagu sličnoj strukturi koja je srušila oštećeni reaktor, u usporedbi s 90% koji su izvijestili vlasti. Zaključili su da su razina izlaganja zračenju bila mnogo veća od ostalih znanstvenika.
Dok je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procijenila razine izloženosti zračenju ljudi u susjednim regijama, izravni biološki podaci u suprotnosti su sa WHO brojkama, pokazujući da je stopa nestabilnih i stabilnih aberacija kromosoma oko 10 do 100 puta veća nego što bi se očekivalo; dosljedno puno veće oslobađanje radioaktivnosti nego što je objavljeno.
Također, u Njemačkoj, Poljskoj, Srednjoj Europi, Turskoj i bivšem Sovjetskom Savezu, nedugo nakon eksplozije u Černobilu, vidjeli su se i veće stope smrti i malformacije novorođenčadi.

Iza izvanredno zahvaćenih područja Bjelorusije, Ukrajine i Rusije, posljedice iz Černobila imale su posljedice. Prema istraživačima, više od 40% Europe zagađeno je černobilskim padom, a zdravstveni efekti u rasponu od kromosomske promjene do kongenitalnih malformacija i raka štitnjače zabilježeni su u zemljama Norveške do Turske.

Na zapadu i jugu, od Njemačke do Hrvatske do Bugarske i Turske, porastao je malformacije pri rođenju kod djece izložene prije rođenja. To uključuje Downov sindrom, koji se tipično javlja u oko 1 u 1000 porođaja, ali je bio povišen u Zapadnoj Europi i Skandinaviji. Statistički značajno povećanje učestalosti bilo je očito u siječnju 1987., što odgovara djeci zamišljenoj tijekom razdoblja najvišeg černobilskog pada (Sperling et al., 1994b). Djeca rođena u istočnoj Rumunjskoj između 1. srpnja 1986. i 31. prosinca 1987. također su znatno veća vjerojatnost da će patiti od leukemije djetinjstva od onih koji su rođeni prije ili nakon tog razdoblja.

U istočnom dijelu Austrije u tjednima nakon nesreće, povrće kao što su špinat i salata nije bilo dopušteno prodavati javnosti. Mlijeko, osobito mlijeko iz alpskih područja, kontaminirano je više od godinu dana. U regijama bez oborina, osobito u istočnom dijelu Austrije, koncentracije radioaktivnih joda u zraku bile su visoke tijekom jednog ili dva dana tijekom kojih je radioaktivni oblak prošao. Liječnici u ovim područjima izvijestili su da je broj ljudi s bolestima štitnjače porastao od 1990. nadalje.

Oko 3.000 likvidatora došlo je iz Armenije; Osamdesetero djece tih muškaraca proučavano je i nađeno je da su općenito loše zdravstvene i patnje, uključujući sekundarne pijelonefritis, gastrointestinalne probleme, tonzilitis, hipertermne konvulzije i epilepsiju. Samo 15 djece (27,3%) opisano je kao "zdravo u praksi".

Češka je dobila pad, što je rezultiralo i visokim razinama kontaminacije. studija raka štitnjače koja obuhvaća 247 milijuna osoba-godina ustanovila je da je između 1976. i 1990. rak raka štitnjače porastao po stopi od 2% godišnje. Međutim, od 1990. nadalje, stopa je porasla iznad povećanja od 2% godišnje. Rak raka štitnjače bio je znatno povišen u sjevernoj Engleskoj, s izrazito visokom stopom u Cumbriji, područje koje je dobilo najveći pad od nesreće.

Poljska je poduzela proaktivne korake kako bi zaštitila svoje ljude. Mnogi ljudi ne znaju da je Černobil bio stanište Poljske stotinama godina. Danas se odgovor Poljske na Černobil gleda kao na model uspješnog, proaktivnog javnog zdravstvenog odgovora na nuklearnu nesreću. Nakon nesreće u Černobilu, Poljska je distribuirala kalij jodid pilule milijunima svojih građana. Te tablete zasićale su štitnjaču s jodom, sprečavajući apsorpciju radioaktivnog joda od strane poljskog stanovništva nakon černobilske nesreće. Istraživači i epidemiolozi vjeruju da je to pomoglo u sprječavanju šiljanja raka štitnjače poput onih koji se vide u susjednim područjima oko Černobila. ○ Černobil: Jesu li lekcije naučili?
Velik dio onoga što danas znamo o tome kako zaštititi stanovništvo u slučaju nuklearne nesreće došao je na račun onih koji su živjeli u Černobilu. Znamo kako dizajnirati i izgraditi reaktore koji će vjerojatno sadržavati zračenje u potpunoj nestašici.
Iz zdravstvene perspektive štitnjače imamo i bolju predodžbu o tome što možemo očekivati - stope štitnjače rađaju se kod onih koji su bili nezaštićeni kalijevim jodidom, a također i kod onih koji su pili mlijeko kontaminirano od pada.

Istodobno, kao i liječnici i istraživači koji su uključeni u GreenPeace izvješće "Černobilska katastrofa" naveli su: "U smislu cjelovitog razumijevanja implikacija velikih nuklearnih nesreća za ljudsko zdravlje, čini se da smo malo dalje prije nego što smo bili prije eksplozije u Černobilu prije 20 godina. "
To je postalo očito nakon potresa u ožujku 2011. i tsunamija u Japanu, što je izazvalo taljenje nuklearnog reaktora Fukushima. Japanska katastrofa došla je nešto manje od 25 godina na dan nakon Černobila. Ipak, čak i kad je iskustvo nuklearne energije u četvrt stoljeća u zemlji koja se opsežno oslanja na nuklearnu energiju, Japan je pokazao neobičnu komunikaciju i upravljanje problematikom, nedosljedne i često proturječne planove evakuacije te je u nekim slučajevima nestao kalijevog jodida ključnih regija. U međuvremenu, diljem svijeta, došlo je do nedostatka razumijevanja o tome što kalijev jodid može – i ne može – učiniti u hitnim slučajevima zračenja; bilo je zaliha i skladištenje kalijeva jodida izvan Japana, potencijalno onečišćenje plodova mora i mnoge druge zabrinutosti koje i dalje treba riješiti. nije jasno da su mnogi od najcjenjenijih lekcija Černobila doista naučili.

Napomene

Reference

//www.abc.net.au/worldtoday/content/2011/s3175469.htm

//abcnewsradioonline.com/health-news/higher-cancer-risk-continues-after-chernobyl. html

//www.medscape.com/viewarticle/739180