Gubitak sluha nije neuobičajen kod ljudi koji žive s HIV-om, a do nedavno se raspravljalo o HIV terapiji; kronična upala povezana s dugotrajnom infekcijom; ili HIV sama može biti čimbenik koji doprinosi takvom gubitku.
Kontradiktorni nacrti studije, rezultati istraživanja
Natrag u 2011. godini, petogodišnja analiza koju je provela Sveučilište u Rochesteru u New Yorku zaključio je da ni HIV infekcija ni njeno liječenje nisu povezani s gubitkom sluha.
Analiza, koja uključuje podatke iz dvije dugotrajne skupine – Multicenter Study of Cohort AIDS (MACS) i Women’s Interagency HIV Study (WIHS) – procijenili su optoakustičke emisije (tj. Zvukove koji su davali unutrašnje uho kada je to stimulirana) u 511 bolesnika s HIV-om.
Na temelju rezultata, istraživači su zaključili da razina gubitka sluha među sudionicima studije nije bila razlika – i možda čak i manje – od opće američke populacije.
Međutim, do 2014. isti je istraživački tim ponovio problem i ovaj je put procijenio jesu li sredovječni bolesnici s HIV-om u dobi od ranih 40-ih do kasnih 50-ih mogli čuti različite tonove u rasponu od 250 do 8000 hertz (Hz ) na različitim količinama. Ovog su puta rezultati bili vrlo različiti: i muškarci i žene s HIV-om imali su poteškoće s naglaskom na visokim i niskim tonovima, a pragovi sluha bili su 10 decibela veći od onih svojih neinficiranih kolega.
Dok je gubitak sluha kod veće frekvencije (preko 2000 Hz) uobičajen kod sredovječnih odraslih osoba, niže frekvencije uglavnom ostaju netaknute. U HIV-pozitivnoj skupini, dosljedan gubitak i niske i visokofrekventne sluha bio je vidljiv i došao bez obzira na stupanj bolesti, antiretrovirusnu terapiju ili pridržavanje terapije. Kontradiktorna priroda studija služi samo za isticanje mnoštva pitanja koja ostaju neodgovorena, ne samo o tome jesu li gubitci sluha izravno ili neizravno povezani s HIV-om, već koji mehanizmi, ako postoje, mogu biti odgovorni za takav gubitak.
Je li gubitak sluha jednostavno pitanje dobi?
S obzirom na dizajn MACS i WIHS istraživanja, neki bi mogli zaključiti da HIV jednostavno "dodaje" gubitak prirodnih sluha kod starijih odraslih osoba. Svakako, priznaje se da uporni, dugoročni upali povezani s HIV-om mogu uzrokovati prerano starenje (prerano starenje) u brojnim organskim sustavima, uključujući srce i mozak. Može li biti razumno predlagati da se isto može dogoditi i kod saslušanja osobe?
Broj istraživača nije tako siguran. Jedna studija iz Taipei Medical Centera u Tajvanu usmjerena je na procjenu gubitka sluha u skupini od 8.760 pacijenata s HIV-om i 43.800 bolesnika bez HIV-a. Gubitak sluha procijenjen je na temelju medicinskih zapisa tijekom petogodišnjeg razdoblja od 1. siječnja 2001. do 31. prosinca 2006.
Prema istraživanju, iznenadni gubitak sluha (definiran kao gubitak od 30 decibela ili više u najmanje tri susjedne frekvencije tijekom nekoliko sati do tri dana) došlo je gotovo dvostruko češće u HIV pacijenata u dobi od 18 do 35 godina, ali
ne u onih 36 godina ili stariji. Dok istražitelji nisu mogli zaključiti da je HIV bio glavni uzrok takvog gubitka – osobito s obzirom na to da su faktori poput izlaganja buku i pušenja isključeni iz analize – mjerilo studije sugerira da HIV može, u nekom dijelu, biti doprinos faktor.
Na sličan način, istraživanje iz Nacionalne institute za zdravstvo (NIH) istraživačke mreže predložilo je da djeca zaražena HIV-om u uteri (u utrobi) dva do tri puta veća vjerojatnost da imaju gubitak sluha do dobi od 16 godina od njihovih ne- zaraženih kolega.
Za ovu studiju, gubitak sluha bio je definiran kao sposoban samo otkriti zvuk 20 decibela ili viši od onoga što bi se moglo očekivati u općoj adolescentnoj populaciji.
NIH studija je nadalje zaključila da iste djece gotovo dvostruko vjeruje da će doživjeti gubitak sluha od djece izložene HIV-u u uteri, ali ne i zaražene. To snažno sugerira da infekcija HIV-om, sama po sebi, utječe na razvoj slušnog sustava i može objasniti zašto mlađi odrasli s HIV-om prijavljuju iznenadni, prolazni gubitak sluha u kasnijem životu.
Mogu li antiretrovirusni lijekovi biti uzrok?
Povezivanje gubitka sluha s antiretrovirusnom terapijom (ART) postalo je još više sporan problem nego povezivanje gubitka s HIV-om. Od sredine do kraja 1990-ih, niz malih studija sugerirao je da je ART, kao neovisni čimbenik, povezan s povećanim rizikom od gubitka sluha. Većina tih studija od tada su ispitana s obzirom da pojedini lijekovi nikada nisu ocijenili i čimbenici kao što su bolest faze, ART inicijacija i pridržavanje nikada nisu uključeni.
Mala studija iz 2011. godine iz Južne Afrike pokušala je istražiti učinak stavudina, lamivudina i efavirenza (koji se lako koristi u prvom redu ART-a u SAD-u od kasnih devedesetih do ranih 2000-ih godina) na raspravi. I dok su podaci pokazali neznatno povišene stope oštećenja HIV-pozitivnih bolesnika na ART-u, istražitelj nije uspio povezati te gubitke s lijekovima.
Unatoč slabosti dokaza, postoje zabrinutosti da se nedovoljna pažnja posvećuje ontološkim učincima antiretrovirusnih lijekova (uključujući uši), uključujući mitohondrijske toksikološke posljedice vezane uz lijekove koji mogu potencijalno poboljšati ili pogoršati poremećaje povezane s HIV-om, osobito one koji utječu na neurološki sustav.
Kako se sve više usredotočuje na kvalitetu života i izbjegavanje poremećaja povezanih s starenjem u dugotrajnoj infekciji, potrebno je poduzeti veće korake kako bi se dobili konačni odgovori na pitanje gubitka sluha kod HIV-a – infektirana populacija.
