Društveni mediji su puni primjedbi dobronamjernih pojedinaca koji podsjećaju na one koji imaju karcinom dojke – bilo koji rak zbog toga – kako bi se borili protiv njihove bolesti i zadržali pozitivan stav. To je zato što su ove dvije aktivnosti važne za njihov opstanak.
Većina nas je podijelila istu poruku s prijateljima i voljenima koji žive s rakom dojke.
No, iako su ove poruke namijenjene korisnim, prema studijama, one nisu konstruktivne niti točne. Oni stavljaju teret osobi s rakom, koja ima dovoljno na svom tanjuru pokušavajući se nositi sa strahom, nuspojavama, financijskim brigama i utjecajem raka na svoju obitelj.
Dijagnoza raka donosi niz emocija koje omogućuju postizanje i održavanje pozitivnog stava nerealnim izazovom. Objavljeno je da zadrži pozitivan stav često uzrokuje osjećaje krivnje za osobu s rakom. Često puta, osobe s rakom ne dijele kako se zaista osjećaju zbog straha da se ne osjećaju pozitivno, što ih dalje izolira u vrijeme kad im je potrebna sva potpora koju mogu dobiti.
Neki bolesnici sami, kao i drugi u svom krugu obitelji i prijatelja, žele vjerovati da imaju moć kontrolirati ishode svojih teških bolesti. Iako to može donijeti udobnost, to jednostavno nije točno.
Problem s prihvaćanjem takvog sustava vjerovanja nastaje kada ljudi s rakom ne rade dobro i počinju se kriviti za njihovo pogoršanje zdravlja.
Onda postoje oni koji vjeruju da neki ljudi, na temelju njihove osobnosti, vjerojatno imaju veću vjerojatnost da će dobiti rak i umrijeti od njega. U stvarnosti većina rezultata studije ne pokazuje vezu između osobnosti i raka.
A, nekoliko je studija koje su potkrijepile tu pretpostavku bile pogrešne jer su slabo dizajnirane i kontrolirane.
Na primjer, studija iz 2007. obuhvaćala je više od 1.000 ljudi s rakom. Otkrila je da emocionalno stanje pacijenta nije imalo utjecaja na njegov opstanak. Šef znanstvenika i voditelja studija James C. Coyne s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Pennsylvania objavio je da rezultati istraživanja dodaju rastućim dokazima koji ne pokazuju znanstvenu osnovu za popularnu predodžbu da je optimističan stav ključan za "premlaćivanje "raka.
Najveća i najbolje dizajnirana znanstvena studija do danas objavljena je 2010. godine. Studija je pratila 60.000 ljudi najmanje 30 godina i kontrolirana je za pušenje, uporabu alkohola i druge poznate faktore rizika od raka. Ne samo da je ishod pokazao nikakve veze između ličnosti i ukupnog rizika od raka, nego i da nije bilo veze između osobina ličnosti i preživljavanja raka.
Došlo je do istraživanja na području psihoterapije i smanjenja stresa, pri čemu su istraživači istraživali moguće učinke na opstanak raka. Te su studije rezultirale mješovitim nalazima, što dovodi do zbrke za pacijente, članove obitelji, prijatelje i medije.
Dobar primjer takve konfuzije može se vidjeti u studiji koju je proveo David Spiegel i njegovi kolege 1989. godine, koji je činilo da povezuje razliku u preživljavanju i da je dio grupe podrške.
Međutim, kada su drugi istraživači izvodili slične studije, nisu dobili iste rezultate.
Isto tako, pregled studije iz 2004. – koji je proučavao rezultate mnogih dobro osmišljenih studija o pacijentima koji su uzimali rak s psihoterapijom – utvrdili su da je više od 1.000 bolesnika, koji su bili zaraženi u konačnim rezultatima, jasno pokazalo da je terapija korisna suočavanje s njihovim rakom. Međutim, to nije imalo utjecaja na opstanak.
Tijekom 2007. godine, novi istraživači su ponovno pregledali sve prethodne studije o terapiji i njegovom utjecaju na opstanak raka. Otkrili su da nema randomiziranog kliničkog ispitivanja izrađenog za pregled preživljavanja i psihoterapije, što je pokazalo pozitivan učinak na opstanak pacijenata.
Međutim, istraživanje ukazuje na to da pacijentima koji boluju od raka imaju pristup informacijama o njihovim raka u okruženju grupe podrške, kao i dajući im priliku da dobiju i pružaju podršku drugima u skupini, smanjuju napetost, anksioznost, umor i mogu pomoći pacijenti se bore s depresijom.
Dok grupe za podršku imaju ključnu ulogu u poboljšanju kvalitete života pacijenta, tvrdi znanstveni dokazi ne potvrđuju ideju da grupe za podršku ili druge oblike terapije mentalnog zdravlja mogu pomoći ljudima s rakom da žive dulje.
