22. prosinca 2015. američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) službeno je revidirala desetljećima staru politiku koja zabranjuje homoseksualcima da daju krvne donacije zbog onoga što smatraju da su visoki rizik prijenosa HIV-a.
U revidiranim smjernicama, panel FDA sada dopušta homoseksualcima koji nisu imali spolni odnos tijekom proteklih 12 mjeseci da doniraju, čiji se celibat potvrđuje popunjavanjem potpisanog upitnika.
Ostali homoseksualci, uključujući i one koji su dosljedno koristili kondome, i dalje će biti zabranjeni.
Dok su neki to vidjeli kao prvi korak u ukidanju 32-godišnje politike, mnogi aktivisti i zdravstvene vlasti proglasili su odluku i zastarjelom i diskriminirajućom, posebice u svjetlu činjenice da se rizik HIV-a procjenjuje slučajno – baza za heteroseksualce.
Kada je pitanje u vezi s tom nesukladnošću u siječnju, FDA je odgovorila navodeći da bi "bilo veoma opterećeno centrima za davanje krvi i potencijalno ofenzivnim donatorima" ako bi se izvršile pojedinačne procjene, dok je ustrajavalo da "još uvijek nema dovoljno dokaza" za opravdanje smanjenje godišnjeg razdoblja čekanja.
Među dugogodišnjim kritičarima politike, američka medicinska udruga, Crveni križ, Američka udruga krvnih banaka, Američka udruga osteopata, New York City Council i Odbor za sudsku skupštinu u Kaliforniji, svaki su pozvali na kraj zabrana u vrijeme kada sve veći broj zemalja – uključujući Španjolsku, Portugal, Italiju i Južnu Afriku – potpuno ukinuo svoje zabrane.
Povijest američke zabrane granske krvi
Godine 1983. FDA je preporučila da se bilo koji muškarac koji je imao seks s nekim muškarcem od 1977. zabranio darivanje krvi za životni vijek. Politika je uspostavljena u vrijeme kada nije bilo liječenja niti sredstava za testiranje na HIV. (Tek je 1985. godine, zapravo, prvo HIV test bio licenciran od strane FDA, a ne do 1987. godine da je prvi antiretrovirusni lijek, AZT, dobio odobrenje.)
Dakako, u to doba, kod homoseksualaca koji čine većinu HIV-a slučajeva, mnogi su u javnosti imali duboke sumnje u točnost testova HIV-a prilikom pregleda krvnih zaliha. Ti su strahovi pogoršali kada je Ryan White, tinejdžerica Indiane, zabranjen pohađanje javne škole 1985. godine, nakon što je otkriveno da je dobio HIV iz transfuzije krvi.
1990. godine FDA je također donijela odluku o zabrani Haitijanaca – također teško pogođenoj ranoj epidemiji – tvrdeći kako je od HIV-a prije svega prenošen heteroseksualnim spolom u ovoj populaciji, bilo bi teže identificirati visoko rizične pojedince. Zabrana je ukinuta manje od godinu dana nakon ljutitih prosvjeda 50.000 aktivista u New Yorku.
Krajem 1990-ih, nakon pojave kombinirane antiretrovirusne terapije i uvođenja novih testova na HIV, kritičari su počeli ispitivati valjanost zabrane kada je 1995. godine procijenjeni rizik od stjecanja HIV-a od transfuzije krvi bio otprilike jedan od 600.000 slučajeva. Do 2003, taj rizik je vidio da se oko 1 u 1,8 milijuna.
Nadalje, od 1999. do 2003. godine, samo tri Amerikanca od procijenjenih 2,5 milijuna primatelja krvi su potvrdili da su dobili HIV od transfuzije krvi nakon lažno negativnog HIV probiranja.
Odgovori za i protiv zabrane granskih krvi
Do danas značajni broj zemalja ima slične politike kao i SAD, uključujući Argentinu, Australiju, Brazil, Japan, Švedsku i Ujedinjeno Kraljevstvo. Mnogi drugi su održavali neodređeno odgađanje, među kojima su Belgija, Danska, Francuska, Grčka i Njemačka.
Pristaše FDA politike (uključujući i US Department of Health i Human Services, koji su jednoglasno preporučili jednogodišnju odgodu) navode visoke stope HIV-a među gej i biseksualnim muškarcima u SAD-u, čija populacija iznosi oko 63 % svih novih infekcija svake godine.
Dok su priznavajući statistiku, protivnici su se suprotstavili tome da su homoseksualni i biseksualni muškarci, uključujući one koji su stekli HIV kroz ubrizgavanje droga, predstavljali nešto više od polovice (57%) od 1,1 milijuna Amerikanaca zaraženih HIV-om, što je zabranu gay-specifične sve koso i nerazumno.
Oni nadalje ukazuju na iracionalnost odluke FDA-e, postavljajući pitanje kako se odgoda jedne godine – potvrđena jednostavnim upitnikom – može dati jasan znak u usporedbi s, recimo, homoseksualnim muškarcem koji živi u počinjenom, monogamnom odnosu? Znači li to da homoseksualci nekako vjerojatnije lažu oko svoje seksualne aktivnosti od heteroseksualaca?
Štoviše, preporuke koje bi homoseksualni i biseksualni muškarci bili zabranjeni ako im je tijekom protekle godine imali tetovažu, uho ili piercing tijela – ukazujući na činjenicu da te aktivnosti predstavljaju isti relativni rizik kao i seks – ispunjeni gotovo univerzalnom rugalicom. Unatoč teoretskom (iako zanemarivom) riziku, nije bilo niti jednog prijavljenog slučaja prijenosa bilo kojim od ovih sredstava, prema podacima centara za kontrolu i prevenciju bolesti.
Grupe građanskih prava već dugo tvrde da politika FDA stavlja naglasak na identifikaciju rizika ne toliko o seksualnom ponašanju kao i seksualnoj orijentaciji. Pri tome, sugerira da homoseksualci, kao pojedinci, imaju veću vjerojatnost uključiti se u visoko rizične aktivnosti, pri čemu se procjene pojedinačnih slučajeva na neki način manje trebaju nego u heteroseksualcima.
Drugi, u međuvremenu, postavljaju pitanje je li preporuka FDA zapravo opuštajuća politika ili jednostavno drugi način da de facto zabrani životni vijek jednostavno zbog toga što je homoseksualac seksualno aktivan.
Dok su dužnosnici FDA-e suprotstavili da heteroseksualci koji ubrizgavaju droge ili imaju seks s komercijalnim seksualnim radnicima također podliježu jednogodišnjem odgodi, niti jedna od tih skupina ne mora ostati celibat za to razdoblje.
.
