Kulturni stavovi o gluhoći tijekom generacija uglavnom su zrcali književnost tog doba. U mnogim starijim klasičnim romanima gluhi su ljudi često negativno prikazivali pisci koji su ih vidjeli kao slabo, oštećeni ili nepristojni.
Dok su suvremeni autori napravili napredak u prikazivanju gluhoće u uravnoteženijoj svjetlosti, ostaju dugotrajni mitovi i zablude koje ubijaju čak i najbolje romana.
Književnost prije 20. stoljeća
Većina ranih priča o gluhoći napisali su pisci. Jedan od najranijih je bio Daniel Defoe, glasovit romanopisac koji je napisao Robinson Crusoe.
Roman, Život i Avanture Duncan Campbell, bila je izuzetna knjiga za svoje vrijeme. Pisano 1729., opisala je kćer jednog lika Loggina kao "čudo duhovitosti i dobre prirode" koja je imala vrlo kultiviran um i bila u stanju govoriti i lako čitati usne.
Defoe je, s druge strane, nadahnuo svoj dio svoga tasta, koji je bio učitelj gluhih u Engleskoj.
Defoeova slika bila je iznimka od izuzetka od pravila u kojima je gluhoća bilo češće prikazivana kao ponižavajući nedostatak ili alat za obmanu. Među primjerima:
- Cadwallader Crabtree u Peregrine Pickle Tobias Smollett (1751), koji nije bio gluh, ali pretvarao se kako bi širio zlobne tračeve
- Quasimodo u Hunchback Notre DameVictor Hugo ( 1831), gluh, neobuzdanog grbavca koji se upoznao s tragičnim ciljem nakon što se zaljubio u predivnu ciganu
- Sir Kenneth iz Škotske u Talinu Sir Walteru Scottu (1851), koji se pretvara da je gluh nubijski rob u redu da bi špijunirali druge u kraljevskoj vojsci Kralj i vojvoda
- u Mark Twainu Avanture Huckleberry Finn (1885), od kojih se jedan pretvara da je gluh dok drugi koristi lažni znakovni jezik kako bi se povezao s drugima 20. stoljeće Književnost
Dok je gluhoća bila prikazana u nešto više simpatičnom svjetlu autora 20. stoljeća, mnogi iste negativne stereotipije su ustrajale. To je bilo istina ne samo za gluhe znakove, ali one s bilo kojim oblikom invaliditeta od Tom Robinson u
Ubiti Mockingbird i Lenny umiševa i muškaraca na Lauru uStaklo menagerie . Svi su u konačnici oštećeni znakovi neopozivo namijenjeni tragediji. Tijekom tog vremena, gluho se često koristilo kao metafora za kulturnu izolaciju u mnogim klasičnim romanima i pričama 20. stoljeća. To uključuje takve znakove kao što su:James Knapp
u Eugene O’Neill’s
- Upozorenja (1913), bežični operater koji ide gluh i kasnije počinio samoubojstvo nakon što je nanio pad OS Empress Stari čovjek u Ernest Hemingway je "A Čisto dobro osvijetljeno mjesto (1933), suicidalan, gluhi pijan koji ne želi ništa više nego zatvoriti se od svijeta
- Holden Caulfield u JD Salinger
- The Catcher u raži (1951), koji sanja da je gluh i žive u svijetu potpune tišine Propušta Tutti i Frutti u Harper Lee-u
- Ubiti Mockingbird (1960.), dvije glupe sestre koje su bili spremni ciljevi ismijavanja i zlostavljanja djece iz grada Srećom, nisu svi gluhi likovi u književnosti bili su predodređeni istom patnjom. Nekolicina suvremenih autora napravila je korake da se presele izvan klika i prikazuju gluhe osobe kao potpuno dimenzionalna bića s bogatim, unutarnjim životima. Neki od najboljih primjera uključuju: John Singer
u Carsonu McCulleru
- Srce je usamljeni lovac (1940), gluhonac koji uspijeva krivotvoriti duboke odnose s ljudima u malom gradu Gruzije Linda Snopes Kohl u William Faulkner
- Mansion (1959), gluha, jaka volja koja izaziva kaos u svom mjestu u Mississippiju kada odluči obrazovati crnu djecu Alice Guthries u Sara Flanigan’s
-
Alice (1988), gluha, epileptična djevojka koja nakon što ju je napustila njezin otac uspije educirati i nadvladati zlostavljanje svoje mladosti
